Predstava Patrika Lazića, nepretenciozna nezavisna produkcija koja opstaje onkraj svjetala velikih pozornica, puno je više od empatičnog hommagea jednom cijenjenom hrvatskom intelektualcu i njegovoj boli. Nemoguće je pogledati i ostati ravnodušan, rekla je Gea Vlahović.

Nedugo nakon što je knjiga "Matija", autora Drage Hedla, izašla i u kratkom vremenu izazvala veliku pažnju javnosti te tri izdanja u manje od godinu dana, Arterarij prepoznaje goruću potrebu i u kazalištu progovoriti o temama koje Hedlova knjiga otvara. Autobiografski roman jednog od najznačajnijih istraživačkih novinara i pisca nosi ime njegovog sina koji je 2018. godine u dobi od 43 godine počinio samoubojstvo u Americi, gdje je proveo najveći dio svog života radeći kao uspješan znanstvenik na Yaleu. U 37 poglavlja, otac dokumentaristički i bez patetike secira 37 dana koliko je trebalo da tijelo svog sina vrate u rodni Osijek uslijed pakla birokracije i bešćutnosti sistema.Tražeći odgovor na pitanje zašto je nekome svijet u kojem živi neizmjerno težak, predstava u dramatizaciji i režiji Patrika Lazića , pratistrukturu romana kroz niz sjećanja iz Matijinog života od najranijeg djetinjstva - čime ovaj potresan materijal nastoji otkloniti težinu za gledatelja. Predstava ujedno nudi i vlastita tumačenja te orginalna teatarska rješenja kojima roman dobiva svoj jedinstveni scenski život na pozornici Arterarija.

U izvedbi Dražena Bratulića , Doris Šarić Kukuljica i Domagoja Ikića, predstava započinje scenom, nezamislivo bolnom svakom roditelju: čovjek odlazi majci svog djeteta saopćiti da njihovog sina jedinca više nema, ali završava nadom da ovo tragično i intimno iskustvo može pomoći u razumijevanju depresije i samoubojstva te pomoći onima koji su kroz slično prošli, prolaze ili će možda proći. Osim toga, predstava podsjeća na nježnost, brigu, važnost svakog trenutka s osobama koje volimo, ljepotu života, ali i na ogromnu snagu čovjeka da nezamislivo doživi, preživi i uspravi se.

Predstava "Matija" adaptirana i režirana s nježnosću i ljubavlju, kao i sam roman, intimna je i iskrena ispovijest o najsnažnijem arhetipu roditelj - dijete, praćena pričom o nekim od važnih fenomena današpnjice kao što su sindrom izgaranja, teror uspjeha, američki san, usamljenost...

FOR THOSE WHO LIKE TO JUDGE vol.2 autorski je projekt Nine Peruško, na završnoj godini studija na Academy of Theatre and Dance u Amsterdamu, na smjeru mime (fizički teatar). Ova suvremena scenska predstava nastala je kao diplomski performans – solo završni rad, i bavi se pitanjima kontrole, prioriteta i savršenstva. Istražuje što ih znači ustanoviti ili izgubiti, uz pomoć teksta, zvuka i prostora, i pokreta kao glavne baze.

Performans hoda po krhkoj granici između brige i opsesije. Spaja fizički teatar, karaktere i glazbu u zajedničko iskustvo, puno pitanja, spirala i dilema. Kada je vrijeme da prestanemo držati sve pod kontrolom i prepustimo se?

Žena i njezin glasni, pokretni zvučnik dočekuju vas u hodniku. Prostor je njezin. Publika je njezina. Ona je gospodarica same sebe. ”Opasnost!”, viče. Provjerava. Pa provjerava još jednom. Savršenstvo — to je cilj. Čvrsto tlo u svijetu koji se neprestano mijenja.

No polako se pojavljuju pukotine u toj moćnoj slici. Što ako pustimo? Što ako vjerujemo?

Možemo li se prepustiti neizvjesnosti, dozvoliti da vjerujemo, čak i u svijetu koji neprestano žuri, ruši i sve više nas gura u individualizam i zatvara same u sebe? Možda postoji drugi put.

Komad Ljudski glas djelo je Jeana Cocteaua koje su drugi umjetnici najviše interpretirali. Provokativni mononadrealistički kazališni diktat otvara prostor za diskusiju o mnogim temama i vapi da u svakom vremenu bude tumačen i iznova interpretiran, pa tako i danas. Glas žene koja u “živčanom rastrojstvu” pokušava pronaći smisao i logiku u svojem životnom i emotivnom kolapsu, koji dolazi kao posljedica nečega što iz naizgled banalne situacije prerasta u osobnu tragediju, predstavlja svojevrsnu potragu za identitetom. Kakva je metamorfoza tog glasa, i što se dogodi ako, u nadrealističkom duhu, taj dramski predložak postane osobni iskaz ili pseudoopera koja se zatim preobražava u apstraktnu zvučnu instalaciju? Čiji je moj ljudski glas? (iPress)