Na temelju dostupnih podataka, vjeruje se da je Umag, osnovan nekad u ranoj antici, postao dijelom budućeg Rimskog Carstva već 177. pr. Kr. kada je rimski konzul Aulus Manlius Vulso poveo rat protiv Histra i uspješno ih pobijedio. Umag će biti dijelom Carstva do njegova raspada 476. godine, a nedugo nakon Vulsove velike pobjede nad Histrima su brojni rimski plemići uvidjeli ljepotu i posebnost Umaga te su ga odabrali za svoju stalnu ljetnu rezidenciju i započeli s izgradnjom raskošnih vila i ostatka infrastrukture. Među tom nebrojenom infrastrukturom je svoje mjesto pronašla i kasnoantička uljara u centru grada koja je, prije gotovo 1700 godina, postavila temelje proizvodnje maslinovog ulja koja se nastavlja do danas.

Dobro je poznata činjenica da su arheološka istraživanja 2004. i 2005. godine na Trgu slobode iznjedrila brojna povijesna otkrića koja su nam, u posljednjih 20 godina, otkrila nebrojene pojedinosti i zanimljivosti o povijesti grada. Od brojnih groblja, Umaške naušnice i ostataka crkve sv. Katarine pa sve do pronalaska točnog mjesta gdje je 1810. izgorio umaški arhiv, arheolozi su ujedno pronašli i ostatke kasnoantičke uljare koja datira od kraja 3. do sredine 7. stoljeća.

Zanimljivo je napomenuti da je ova uljara bila samo jedna u nizu. Naime, maslinovo ulje je bilo među važnijim trgovačkim proizvodima na umaškom području toga doba, a najbolji primjeri toga su ostaci antičkih i kasnoantičkih uljara duž cijele obale grada – Sipar, Makale, Kravlji rt, Sv. Pelegrin, Sv. Ivan Kornetski i Trg sv. Martina. Ono što razlikuje kasnoantičku uljaru u centru grada od ostalih je što su arheolozi imali jedinstvenu priliku proučavati dijelove proizvodnog postrojenja kao povezanu cjelinu, a ne samo kao pojedinačne kamene ostatke.

Zahvaljujući odličnom stanju u kojem je pronađena, umaška kasnoantička uljara se smatra jednom od najbolje očuvanih uljara in situ na području bivše Jugoslavije, ali i šire. Dodatna zanimljivost je činjenica da uljara nije bila samostalna građevina, već je bila dijelom velikog kasnoantičkog proizvodnog kompleksa koji se prostirao na približno 15.000 četvornih metara. Sama veličina uljare i kompleksa čijim je bila dijelom dokazuje da je maslinovo ulje imalo daleko veću funkciju od one prehrambene; ulje se koristilo i za rasvjetu, higijenu, medicinu, ali i u trgovačke svrhe, podižući samu potražnju za njime na vrlo visoku razinu.

Osnovni proces proizvodnje ulja u antičko doba se ne razlikuje previše od onoga danas, ali je, s napretkom tehnologije, sam proces proizvodnje uvelike ubrzan i olakšan. Ostaci proizvodnog postrojenja služe kao prozor u neko prošlo vrijeme koje je fascinantno baš zato što ga se nikoga ne sjeća: dva mlinska kamena (molae oleariae) su služila za drobljenje i usitnjavanje maslina, dvije baze tijeska (lapides pedicini) kao kameni elementi povezani s konstrukcijom preše, dva kvadratna kanala kao dijelovi sustava za usmjeravanje tekućine i taložnica, prostor u kojem se tekućina ostavljala kako bi se ulje odvojilo od vode i drugih sastojaka.

Vjeruje se da je uljara djelovala oko 350 godina, ali ne možemo sa stopostotnom sigurnošću utvrditi zašto je prestala s radom. Vrlo je vjerojatno da je pad Zapadnog Rimskog Carstva uvelike utjecao na sam rad uljare, ali je uljara ipak nastavila s djelovanjem do sredine 7. stoljeća. Ono što se neminovno promijenilo jesu trgovački i gospodarski sustavi te promjene u organizaciji naselja nakon dolaska Germana, Ostrogota i, kasnije, Bizantinaca. Ipak, samo postojanje ovoga impresivnog kompleksa unutar antičkog Umaga je nevjerojatno jer dokazuje da je grad bio važno naselje u vrijeme antičkih Rimljana, ali i nakon njega, omogućavajući proizvodnju ulja i njegovu široku primjernu diljem Carstva i šire.

Priča o kasnoantičkoj uljari nam govori o bogatstvu i značaju antičkog Umaga o čijoj povijesti nastavljamo učiti zahvaljujući arheološkim istraživanjima i projektima koje provodi Muzej grada Umaga, ali i njegovi brojni partneri. Ljepota povijesti je što nam otkriva skrivene priče o, naizgled, uobičajenim i neznatnim dijelovima grada ili njegovim ličnostima, a na taj nas način povezuje s prošlosti i osigurava da ju nikada ne zaboravimo. Na zanimljiv način, kasnoantička uljara je izravno povezana s umaškom sadašnjosti, povezujući tradiciju prerade maslina i proizvodnje ulja s velikom industrijom od koje brojni danas žive. Upravo je zato važno prisjećati se ovakvih povijesnih crtica koje nas često mogu naučiti nešto i o vremenu u kojem živimo. (iPress)