Božić je, blagdan kada kršćani slave rođenje Bogočovjeka Isusa Krista, a riječ Božić, kao "mali Bog", u kršćanstvu ima značenja: blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog - Bog dostupan i pristupačan čovjeku.

Kršćanski svijet slavi rođenje Isusa Krista od davnina, a dan Isusova rođenja smatrali su i početkom nove godine. U razdoblju obnovljenoga Zapadnoga Rimskog Carstva gotovo u cijeloj Europi na Božić je bio početak nove godine.

Kutleša na polnoćki: Iz ruševina može niknuti nada

Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša u četvrtak je na misi polnoćki u Zagrebačkoj katedrali povukao paralelu između potresom ranjene katedrale i noći Kristova rođenja koja nije bila idilična, istaknuvši kako iz ruševina može niknuti nada, iz tame svjetlo, a iz poniznosti spasenje.

U sveti prostor Zagrebačke prvostolnice vraćamo se nakon pet godina radova, strpljenja, muke i trpljenja kako bi slavili sveta otajstva, istaknuo je Kutleša na početku mise.

Naveo je kako ovo nije samo povratak u građevinu, nego i povratak u živo srce mjesne crkve.

"U mjesto molitve, žrtve, utjehe i nade tolikih naraštaja. Ova katedrala, ranjena potresom, ali ne poljuljana u svome dostojanstvu, svjedoči nam kako obnova nije samo tehnički zahvat, nego dug i zahtjevan put zajedništva, povjerenja i ustrajnosti", rekao je Kutleša.

Pri tome je zahvalio svima koji sudjeluju u složenom pothvatu obnove: Vladi, Građevinskom fakultetu, konzervatorima i restauratorima, izvođačima radova, ali i vjernicima na strpljenju, vjernosti i molitvi.

Božić u katedrali koja se obnavlja podsjeća na noć Kristova rođenja

U propovijedi je nadbiskup istaknuo kako slavlje Božića u katedrali koja se još uvijek obnavlja, podsjeća da ni noć Kristova rođenja nije bila savršena, idealna ni idilična, već noć poniznih koji su bili u stanju prepoznati Sina Božjega u nedovršenom i otuđenom svijetu.

"Prošle su godine u kojima se ovdje nije slavila ni misa, ni polnoćka. Zajedno s katedralom, čekala su i popravljala se i naša srca. I evo nas noćas u prostoru koji se još uređuje, ali je upravo zato prikladno mjesto za proslavu ovoga Božića, jer Božić ne traži dovršenost, nego otvorenost, ne traži sjaj, nego realnost, ne traži sigurnost, nego ponizno povjerenje", kazao je Kutleša.

Volio bih da u slici naše katedrale prepoznamo sliku i svakog našeg vlastitog srca, dodao je.

Osvrćući se na potres i pandemiju, nadbiskup je rekao kako su ti događaji razotkrili krhkost naših sigurnosti, ali i pokazali što je uistinu presudno - međuljudski odnosi, blizina, nada i molitva.

Naglasio je i kako se istinska obnova ne događa brzim "krpanjem", nego ondje gdje se u povjerenju čekaju plodovi strpljivosti, bilo da je riječ o materijalnim, osobnim ili društvenim ranama koje nose podjele i nepovjerenje.

"Proces obnove i ozdravljenja jednog društva traži strpljivost i povjerenje, poštovanje zakonitosti i iskustva. Traži ponajprije da odustanemo od nametanja i od riječi koje dijele ljude kako bismo mogli graditi povjerenje i zajedništvo", poručio je Kutleša.

Iz ruševina može niknuti nada

U središte svoje poruke stavio je i rečenicu iz Evanđelja: "Za njih nije bilo mjesta u svratištu", istaknuvši kako ta tužna rečenica ona govori o čovjeku i svijetu u kojem živimo jer se u njoj zrcali svaka naša odluka kojom Boga odgađamo za sutra jer sada imamo važnijih briga.

Pri tome je naglasio kako Božić započinje upravo ondje gdje se ta rečenica nadvladava.

"Iz ove katedrale, koja se još obnavlja, noćas se šalje poruka cijelom gradu i svima nama. Obnova nije gotova, ali traje. Nije sve izliječeno, ali je dodirnuto milošću. Nije sve sigurno, ali je povjereno Bogu. To je dovoljno da se rodi nada", poručio je Kutleša.

Iz ove ranjene, ali žive katedrale podižemo pogled prema djetetu položenom u jasle i vjerujemo. Iz ruševina može niknuti nada, iz tame svjetlo, iz poniznosti spasenje, dodao je.

U duhu novoga početka i istinske obnove, svim vjernicima zaželio je čestit i blagoslovljen Božić.

Polnoćki je, među ostalima, nazočilo i izaslanstvo Vlade u kojem su bila tri Vladina potpredsjednika - Tomo Medved, Branko Bačić i Marko Primorac te ministar turizma i sporta Tonči Glavina.

Ova večer imala je i dodatnu posebnost jer je Kutleši to bila prva polnoćka u zagrebačkoj prvostolnici otkako je preuzeo službu zagrebačkog nadbiskupa.

Nakon pet godina i ostale svete mise u božićnom vremenu, odnosno nedjeljom i blagdanima, ponovno će se slaviti u Zagrebačkoj katedrali pa tako i misa na Božić u 10 sati.

Dan Isusova rođenja smatrao se početkom nove godine

Hrvatska božićna pjesma "Narodi nam se kralj nebeski" sa stihom "Na tom mladom letu veselimo se" upućuje na Božić kao prvi dan nove godine. Crkva je tek 1691. prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu.

Na blagdan Božića od 5. stoljeća slave se tri mise: polnoćka, zornica ili pastirska misa te poldanjica. Tijekom polnoćke i zornice čita se izvješće o događaju Božića s njegovim povijesnim određenjem. "I Riječ tijelom postade i nastani se među nama..."

Na zornici je naglasak na evanđeoskom izvješću o navještaju pastirima, a na poldanjici Proslov iz Evanđelja po Ivanu: "U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog..."

Nakon Božića slijede blagdani Svetoga Stjepana, Svetog Ivana, Nevina dječica ili Mladenci te Stara godina.

Kao kršćanski blagdan, Božić se u svakom narodu obilježava na poseban način kao dio njegove etnografske baštine.

Otajstvo Božića odražava se u hrvatskoj književnosti i umjetnosti, osobito u spletu običaja i božićnim pjesmama. Pjesme su radosne i sadržajem su zapravo prepjev božićnog evanđelja i kršćanskih vjerskih istina.

Hrvatski božićni običaji

U južnohrvatskim krajevima za božićno doba karakterističan je bio običaj biranja kralja. Vremenski je smješten između Božića i Sveta Tri Kralja, osobito dva dana iza Božića, kada bi se birali kralj ili knez, koji je imao svoje oznake – štap i krunu.

Slično tomu bio je izbor seoskoga kralja – to je identični božićni i novogodišnji izbor kralja sa 'znacima vlasti, pratnjom, čašćenjem'. Taj se dio tradicijske kulture, kako je zabilježio hrvatski etnolog Milovan Gavazzi, počeo gubiti u prvoj polovici 20. stoljeća.

Etnolozi smatraju da je izbor seoskoga kralja ostatak drevne hrvatske tradicije povezane sa sjećanjem na izbor narodnih vladara.
Božićna pšenica, badnjak i slama...
Do danas se sačuvao običaj sijanja u posude božićne pšenice, kao simbola obnove života i plodnosti. Na blagdan Sv. Barbare ili Sv. Lucije sije se pšenica, simbol života u katolika.

Do Božića pšenica naraste i ukrašava božićni stol, a tijekom božićnog vremena stoji pod borom, uz jaslice ili u kutu sobe. Pšenica se ovija hrvatskom trobojnicom, a nakon Božića se daje pticama jer se ništa iz svetog doba ne smije baciti.

U selima su danas gotovo nestali običaji unošenja badnjaka i rasprostiranja slame pod blagdanskim stolom u predvečerje Božića.

Badnjakom se naziva jedan, a u nekim krajevima i tri velika panja koja se unose u kuću na Badnju noć i stavljaju na ognjište. Tri panja simbol su Svetog Trojstva, a njihovim se žarom zapale sve svijeće u kući.
Slama se kao znak Božića održala znatno duže od panjeva. Trenutak unošenja slame u kuću, što je obično radio glavar kuće, označavao je službeni početak proslave Božića.

U Hrvatskoj se do 1850. nije običavalo kititi božićno drvce, iako je taj običaj u njemačkim pokrajinama živ od 16. stoljeća. (Hina)