Predstava 'AMARCORD' Federica FELLINIJA i Antonija GUERRE odigrat će se u  Istarskom narodnom kazalištu u Puli u utorak  7. i srijedu 8. veljače s početkom u 19:30 sati, u Koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem Ivana pl. Zajca iz Rijeke.  Predstava traje 100 minuta. 

Redatelj i autor adaptacije: Luciano DELPRATO

Autori predstave: Luciano DELPRATO, Belen PARRA, Michele PASTORINI, Osman EYUBLU

ULOGE/IGRAJU: Miranda(Olivera BALJAK), Gina, Gradisckina prijateljica (Ivna BRUCK), ujak Teo, Baghino (Edi ĆELIĆ), prodavačica duhana, Gradisckina prijateljica (Serena FARRAIUOLO), odvjetnik: (Mario JOVEV), Aurelio (Dean KRIVAČIĆ), Bicsein, učiteljica matematike (Jelena LOPATIĆ), djed (Biljana LOVRE), Lallo (Jasmin MEKIĆ), Svećenik, vođa fašista (Giuseppe NICODEMO), Titta (Deni SANKOVIĆ), Gradisca (Tanja SMOJE), Volpina (Aleksandra STOJAKOVIĆ OLENJUK), Chicho (Andrea TICH)

Sjećati se (Amarcord)

Djelomično autobiografska priča o starenju, nostalgična, duhovita, gorko-slatka drama koja pripovijeda priču o razuzdanoj skupini likova u slikovitom talijanskom gradiću Riminiju, Fellinijevu rodnom mjestu, vraća nas u redateljevo djetinjstvo i Rimini 1930-ih obilježen tradicionalnim društvenim spektaklima i obiteljskim ritualima. Luciano Delprato, nakon dva velika uspjeha na repertoaru riječkog Kazališta (višestruko nagrađivani „Kralj Edip” i „Decameron”), vraća se režijom ovog dugoočekivanog naslova u oba kazališta.

RIJEČ REDATELJA:

Na latinskom ricordis što znači vratiti se putem srca. Zanimljivo je da nešto što bi zdrav

razum prije povezao s umom, zapravo je više izravno povezano s tijelom. Kroz srce, a ne kroz glavu,drevni Rimljani predlažu proći ponovno. Ne kroz nepomični organ kontrole, zatvoren u skučenoj tami lubanje, već kroz vrijedan mišić smješten u središtu prsnog koša koji ne prestaje podrhtavati do kraja naših života. Konstantno kretanje. Umjesto apstraktnih ideja, krv juri venama. U Fellinijevom svijetu, sjećanje je dio tijela koji intenzivno koristimo za smijeh, čežnju, pozdrav.Gorko-slatki oproštaj od nevinosti što definira prijelaz iz djetinjstva u odraslu dob, buđenje tjelesne požude, uznemirujuće iskustvo naziranja blizine kraljevstva smrti. Život kao isprekidani slijed bračnih noći i tugovanja. Seks i smrt, područja života gdje ideje i riječi podbace, gdje vlada samo drhtavo meso. Sjećanje čini da se iskustvo vrati tijelu. Upravo s tim kompasom upuštamo se u riskantan zadatak kazališne adaptacije (umjetnost tijela i prisutnosti) ovog omiljenog kino klasika (umjetnost snova i slika). U ovom nemogućem pothvatu jedno od naših najvećih nadahnuća bili su Federicovi crteži, kao da u njima postoji područje posredovanja između ove dvije toliko različite discipline, pronalaženje u znaku udara, duh ruke koja je povlačila crtu na papiru, pomičući se od

otiska do otiska kako bi se ispunile cipele koje je nemoguće napuniti. U vremenima kada se velike prijetnje nadvijaju nad tijelima i kada se susret i druženje čine nemogućima, nadam se da je predstava bračna noć između kina i kazališta, između glumaca i publike, između izgubljene prošlosti i budućnosti koju treba osvojiti . Ako u tom svadbenom maršu, kojeg ćemo zajedno zaplesati čim predstava počne, uspijemo makar i na nekoliko sekundi da nam srca koračaju u istom ritmu, ostvarit ćemo nešto vrijedno – sjećanja, rekao je redatelj, Luciano Delprato. (iPress)