Prijepis snimke sastanka uprave Glasa Istre d.o.o. i Alberta Faggiana s novinarima i urednicima tog dnevnika razgolićuje više nego dramatičnu situaciju u kojoj se nalazi tvrtka i 426 zaposlenika. Enormni dugovi, mešetarenja sa zemljištem i jamstvima te više od 20 milijuna kuna usisanih iz javnih tvrtki u Istri, čini se, samo su vrh sante leda. U redakciji Glasa Istre u tijeku je sastanak radnika s predstavnicima Sindikata novinara Hrvatske o čemu ćemo izvijestiti nakon njegovog okončanja.

Prijepis donosimo u cijelosti:

Željko Žmak: Naime, znate da smo mi imali tročlanu upravu, da je jedan član, potpredsjednik tragično preminuo. Bili smo podijeljeni, svaki je imao svoj sektor: Dražen je imao direktor novina, Bažon financije, ja sam bio na čelu sa svim ovlastima, za odnose s javnošću i gospodarstvom i to je funkcioniralo više-manje. Dogodilo se meni, što se dogodilo, završio sam u bolnici i do dan danas sam na bolovanju i kao posljedica toga ja sad dobro izgledam, dobro se osjećam sve štima, ali o nekom velikom poslu neće biti ni govora. Prije odlaska u bolnicu ja sam sve ovlasti prenio na Bažona, a onda smo vidjeli da je račun u blokadi, našao sam se s cijelim kolegijem, pokušali smo pokupiti sve čahure… Tu nam se sad dogodilo nešto dobro, jer je ovo (gleda Alberta Faggiana) čovjek koji nam je blizak, koji je ovdje radio prije nekoliko godina, koji je prijatelj kuće. Našli smo se da vidimo gdje smo, jer prvi dokumenti i prve stvari koje smo vidjeli, bilo nam je jasno da to neće baš biti dobro. Došao je napraviti sliku stanja. To je čovjek kojega znate po djelu i on je ono što nam u ovom trenutku treba i on je treći najveći dioničar uz Kristančića i mene. Stvari nisu dobre i otišli smo kod pravnika i dali smo mu Kristančić i ja mandat da uredi poslovanje – budućnost vas, plaća, posla uopće. Brojke su na kojima se treba zamisliti. Neke stvari treba čistiti, a oni za što treba odgovarati, to su neke stvari koje se vas ne tiču. Ime nam se ne gubi, ostajemo tu, ali u jednom novom sustavu. Pažljivo saslušajte da bi znali točno interpretirati stvari i uvjete.

Albert Faggian: Za one koji me ne poznaju ja sam Albert Faggian, jedan od čelnih ljudi grupacije Puljanka, dakle član uprave Puljanke, predsjednik uprave Istre i još nekih povezanih društava u toj grupaciji. Meni je sad, obzirom da je Željko u uvodnom dijelu bio prilično blag, ja bih rekao da je situacija gora. Prvo ću vam ispričat nešto o brojkama a onda pokušat objasnit kako je do svega toga došlo.

Krenimo od kratkoročne bilance Glasa Istre. Imamo je na 31. 12. prošle godine i nije pretrpjelo bitne promjene do danas. GI ima kratkoročne kreditne obaveze 31 milijun 517 tisuća kuna. Duguje dobavljačima 24 milijuna 200 tisuća kuna, duguje po osnovi plaća i poreza (plaće 31.12. dospjele, a isplaćene u siječnju) 7,38 milijuna, po osnovi razlike PDV-a 2,7 milijuna kuna, dakle to je dugovna strana. Na suprotnoj strani imate zalihe 9,3, imate kupce 10 milijuna 222 tisuće (kupci – treba odvagnut mogućnost naplate jer je među njima i Pevec). Imao je tog dana novca, pologa 2,29 milijuna, danih pozajmica 8,8 milijuna i ostala potraživanja 680.000 kuna. Dođemo na 31,784 milijuna u minus. Na to treba dodat kredit u ovoj godini od 3,5 milijuna kuna. Znači tu smo 35 milijuna kuna kratki.

Na to dalje treba dodat dugoročne obaveze koje su 13,284 milijuna – dugoročne po knjigovodstvu, sve duže od godinu dana, a ove možda dospijevaju u godinu i pol dana, pa i to možemo ubrojiti. Tu smo na 48 milijuna kuna. Konačno, one dane pozajmice Glasa Istre od 8,8 možemo pribrojiti ovoj sumi, pa smo na 57 milijuna, jer su to poveznice dane povezanim društvima, povezanim vlasnički ili po poslovanju – firme koje s direktnim poslovanjem Glasa Istre gotovo ništa nemaju. Pričamo o Parting Istri, Nominatu, Hoteli Amfora, Plaža, NIT, Infnat info, dakle takvih formi imamo u nekim krugovima po pet, šest, sedam, osam, ovisno gdje pogledamo. Kao što smo rekli, baratamo s 57 milijuna kuna objektivnog minusa.

Da bi stvar bila još problematičnija, imamo što se tiče naplate dugova 160.000 kuna prema Uslugi d.o.o. koji je dospio, Deconte 400.000 kuna, Istarska razvoja agencija 200.000 kuna dospjelo, Veletržnica ribe Poreč 300.000 kuna dospjelo, Istarski vodovod 2 milijuna kuna dospijeva 6.3., Vodovod Butoniga milijun kuna dospijeva 8.3. Prvi faktor 5,2 milijuna kuna dospijeva 17.3., Prvi faktor 2 milijuna kuna dospijeva 19.3., HPB 5 milijuna kuna dospijeva 31.3., Vodovod Butoniga milijun kuna dospijeva 8.4., Novi list 2,5 milijuna kuna dospijeva u tranšama, zadnja 31.3., Kreditna banka Zagreb 4,81 kuna dospijeva 14.4.

Dakle, priča je takva da Glasu Istre zaključno s 31.4. dospijeva 24,7571 milijuna kuna. To je novac koji Glas Istre ni u kojem slučaju iz poslovanja ne može namaknuti. Jednostavno ne postoji način da se to plati.

Zašto je do svega ovoga došlo? Zapravo je tu povijesno gledano, cijela situacija počela još prije dvije, dvije i pol godine. Napravilo se niz transakcija koje ekonomski nisu bile opravdane. Počelo je sa stanovitom kupovinom izvjesne nekretnine na Pagu - 48.000 kvadrata zemljišta koje je kupljeno s namjerom da se u kratkog vremena preproda za puno bolju cijenu, međutim do dan danas nije prodano.

Kupila se nekretnina u Dugoj uvali 94.000 kvadrata koja je također bila namijenjena prodaji, a do danas nije prodana. Kupljen je hotel Amfora u Rapcu koji je trebao ići u prodaju, a nije prodan. Dakle, bilo je tih poteza koji su s ekonomskog stanovišta bili pomalo hazarderski, ja bih rekao, jer definitivno ni u jednoj branši ne pada novac s neba i kalkulacija da ću danas nešto kupit za sto, a za mjesec dana to isto prodat za 200 danas ne postoji.

Daj Bože da ima takvih branši, svi bi se bavili njima. Dakle, to je jedan segment. Te razne kupovine i zemljišta i pokušaji prodaje uvijek su bili praćeni kreditima. Uzimali su se krediti, doduše ne na Glas Istre, nego na neke od ovih povezanih, bočnih, pobočnih firmi. Međutim, u tim kreditnim odnosima je najčešće kao jamac figurirao Glas Istre. Na taj način uzet je jedan kredit od 2,5 milijuna kuna, od 11 mililjuna, 33 milijuna pa konačno od 55,8 milijuna gdje su jamci Glasa Istre, a za ova dva velika Hrvatske poštanske banke još ne znamo kakva su sve jamstva dana. Ajmo pretpostavit da nas ovaj zadnji kredit ne opterećuje, ali mi smo i dalje opterećeni 50 milijuna jamstava, a za sva ta jamstva izdane su mjenice ili bjanko zadužnice. Dakle, sad već pričamo o rupi od 110 mil kuna i to je stvarnost.

Da li će nas ubuduće još nešto iznenanditi ne mogu vam reći - govorim o onome što sam do sad pronašao. Svjesni smo da je ništa što je bilančano ne može iznenaditi izuzev ovih 57 milijuna koliko smo pobrojali. Ali, sve vanbilančno, jamstva se u bilancama ne vide. Može se još nešto pojaviti. U svakom slučaju već nam je rupa od 57 milijuna kuna plus 24 koji dospijevaju do 14.4. savim dovoljno da možemo zaključiti da je pitanje definitivne blokade Glasa Istre pitanje dana. Tog trenutka kad se to dogodi, jasno vam je da više nema novca ni za što osim za blokadu. Ne možete platiti ni ljude, ni štampanje novina, ni trgovačku robu za prodaju u kioscima – tog trenutka je život umro.

Trebalo bi nekog drugog pitat zbog čega je sve tako bilo. Nažalost, njega više ne možemo pitat. Međutim, postoji 57 milijuna rupe i trebalo bi da znate zašto se to dogodilo. Dakle, tražio sam račun dobiti i gubitka posebno za redakciju, posebno za trgovinu, posebno za marketing i upravu. U tim podacima se zapravo krije rješenje zbog čega se došlo u ovakvu situaciju.

Trgovina je u prošloj godini prihodovala 195 milijuna kuna, na drugoj strani imala 194 milijuna troškova. U plusu je 1,2 mil kuna, ali to nije plus. Ovo su direktni troškovi trgovine – ljudi, gorivo, vozila. Kad na to dodate razmjerni dio troškova uprave i dio troškova kamate za kratkoročna zaduženja, to je cirka 5 milijuna kuna troška, pa je to 4 milijuna minusa.

Novina je imala 23 milijuna kuna prihoda od prodaje ovoga što radite svaki dan, istovremeno je trošak redakcije 41,57 milijuna kuna, što znači da redakcija radi s 18,5 milijuna kuna minusa. Da stvar ne bi bila baš toliko crna, govorim o redakciji bez marketniga. Odvojio sam marketing da vam mogu prezenzirati koje su relacije. Marketing je ostvario 23,9 milijuna prihoda uz 6 milijuna troška. Znači 17,9 je u plusu. Kad sve skupa zbrojimo i oduzmemo, onda vam to daje 10,4 milijuna minusa koji radite skupa svake godine. Tih 10 milijuna minusa je rezultat što ste u nekoliko godina skupili minus koji imate. On je nešto veći zbog povećanih kamata zbog zaduživanja, na godišnjem nivou zbog kratkoročnih zaduživanja za gašenje vatre.

Kako se bilanca pogoršavala, došlo se do toga da ste dobivali sve kratkoročnije kredite. Došlo se do toga da se pita, moš mi na 15 dana dat 5 milijuna kuna, ako može uzimam. Ali kroz 15 dana to treba vratit, dakle treba opet negdje uzet 5 milijuna i tako dalje. Trošak kamate je oko 4,5 milijuna kuna na godinu. Da nema te kamate rezultat bi bio bolji, ali još uvijek 6 milijuna kuna u minusu. Situacija je takva. Dakle, unutar 15, mjesec dana ili ne znam koliko ovdje će se dogodit blokada koja će podrazumijevat da se neće moći iz nje izvući.

Svi dugovi koji sad dospijevaju imaju instrumente osiguranja, to nije priča da ćemo ih pustit da tuže, pa dok to prođe na sudu… Oni svi imaju ili mjenicu ili zadužnicu koju automatizmom puštaju i gotovo. Dakle, rekao bih da je to ona prava iskrena slika što se zapravo dogodilo. Jako mi je žao da vam to ja moram govorit, ali bolje da vam i sad neko kaže nego da vam nitko ne kaže.

Što je sad tu za radit? Imamo vatrogasne mjere i one dugoročne, koje su bitnije. Da bi Glas Istre preživio, da bi ova novina nastavila izlaziti, da bi vi imali gdje radit i primat plaću, trgovci u kioscima u čemu i što prodavat, Glas Istre se mora reorganizirat. Glas Istre ima dva d.o.o.-a u vlasništvu Glas Istre Novina d.o.o. i Glas Istre Trgovina d.o.o. Moramo se maknut iz Glasa Istre d.o.o. Jer je to neminovno. Kompletno poslovanje treba prenijeti u ta dva d.o.o.-a koji su ipak van domašaja bilo kakvih mjenica, zadužnica jer ti d.o.o.-i nisu izdali nikakav instrument osiguranja. Treba prebaciti sve ono čime vi radite, stolove, stolice, kompjutere, sve to u drugi d.o.o., sve kioske, zalihu robe. Pri tome ne možemo raditi kriminal. Ne možemo tamo prebaciti meso, a kosti ostaviti ovdje. To je nešto u čemu ja prvi ne bih htio sudjelovati, a pretpostavljam ni nitko od vas, jer to znači vrlo, vrlo kratkoročnu priču. U novi d.o.o. prenosimo imovinu, ali i obaveze, ne možemo izaći neokrznuti i ne možemo napraviti situaciju da svi vjerovnici izgutaju samo zato što smo se mi odavde izmaknuli. Kol'ko imovine, tol'ko i obaveza. Konačna konzekvenca je da u ta dva d.o.o.-a moraju preć i svi ljudi da bi uopće dobili plaću. Mi smo sa sindikatima porazgovarali prije dva dana, bilo bi bolje da smo imali više vremena, ali nismo. Imali smo vremena od kad je pokojni Đani Bažon otišao do danas.

U toku sljedećih par dana bit će vam ponuđeni novi ugovori o radu u tim novim firmama. Napominjem da nitko od vas nije dužan potpisat takav ugovor. Dakle, tko god ne želi, ne mora potpisat. Posljedica toga je, i to moram reć, da će taj ostat u radnom odnosu Glas Istre d.o.o., gdje će vrlo brzo uslijedit blokada, i gdje je potpuno nemoguće da se više ikakva plaća ili bilo što drugo dobije. To je vatrogastvo.

Međutim, puno je bitnije kako dalje. Ako se ovdje i dalje nastavi svake godine generirat gubitak od 10 milijuna, onda sve ovo skupa nema pretjerano smisla. Bilančno treba po računu dobiti i gubitka krenut štedit. A to znači sve ovo što je podvučeno žuto i crveno, odnosno gotovo sve stavke. Ušteda 20 kuna na toalet papiru je, principjelno gledano, jednako važna kao 20 milijuna na nekoj drugoj stavci. Jer je to princip: ili radimo sve, ili ne radimo ništa. Ne postoji stavka na kojoj jednostavno možemo uštedjet deset milijuna i da kažemo evo riješili smo problem.

Mi 10 milijona moramo skupit kroz sve ovo. To neće biti jednostavno ni malo, jer jedan dio treba uštedjeti na plaćama. Ne postoji drugi način. One klasične kategorije troška treba smanjiti potpuno. Primjerice, troškovi reprezentacije od danas su 0. Ovdje netko može ić jest ili pit samo ako netko drugi plaća. Ne postoji način da odavde netko plati ručak. Nikome, ni sebi. Da ne govorimo o poštanskim uslugama, o uslugama vanjskih suradnika – sve dolazi pod režim štednje do krajnjih granica. Do kada, nemam pojma.

Onog časa kad budemo uspjeli uštedjeti više nego što generiramo gubitka, tada možemo razgovarati da neke od ovih kategorija ublažimo. Bilo gdje sam govorio uvijek mi je nezahvalno bilo spominjati problematiku plaća, jer je to nešto što svakoga najviše boli. Međutim, ovdje je trošak plaća strašno velik i jednostavno s ovim troškom plaća se ne može opstat. Vi ste u 2008. godini, kad je Puljanka kupovala ovih 12 posto dionica Glasa Istre, napravili ukupnog prihoda 195 milijona kuna, istovremeno ste imali trošak osoblja 42 milijona kuna. To ne postoji. Primjerice, ako je u Puljanci trošak osoblja veći od 8,9 posto ukupnog prihoda, to ne može proći. U ovoj branši to možda može bit 12, 13 posto, ali ne može bit 24 posto. To definitivno treba korigirati. Eto, ja toliko. Šta god želite pitajte. Ovo je vaša životna situacija, nije moja. Ja sam tu autsajder, vi ste unutra. Šta god želite pitajte. Ni jedno pitanje u ovom trenutku nije blesavo.

SNIJEŽANA MATEJČIĆ: Moje pitanje definitivno nije blesavo. Zanima me, rekli ste da ste preuzeli 65 posto dionica, ako sam dobro zapamtila što je Žmak rekao, dakle koji je vaš interes da preuzmete 65 posto nečega što ima 100 ili 200 ili 500 milijuna kuna duga, jer vi još ne znate koliko?

FAGGIAN: Ja nisam reko da ću preuzet ni 51 ni 65 posto dionica, Žmak je rekao da sam od njega i Kristančića dobio mandat, da smo udjele stavili na hrpu u smislu odlučivanja. Sada je situacija takva da vlasnički udjel bilo koga u Glasu Istre d.o.o. vrijede minus 15 milijuna... Dakle, pustimo vlasništvo, ono je prošlost. Tko će preuzet obje firme i nastavit vodit posao, da li ćemo to biti mi ili netko drugi, vidjet će se. Ja sam u iznalaženju rješenja ovog cijelog problema u razmišljanju i da s onom ekipom koja je kupila 33 posto treba sjest i razgovarat. Treba razgovarat sa svima. Tko će bit koliko vlasnik, to ćemo u skoroj budućnosti vidjet.

MATEJČIĆ: Nisam ja postavila pitanje da bih saznala tko će biti vlasnik, jer me to sad ne zanima. Važno mi je saznati koji je interes nekome preuzeti upravljanje Glasom Istre kad je on pred stečajem, ili blokadom, kako god to nazvali i kad je u pitanju 426 obitelji u Istri tko je netko doveo u takvu situaciju zato jer se, kako ste rekli, poslovalo rizično. Tko je to poslovao rizično? Tko je imao mandat u posljednjih par godina dovesti 426 obitelji u Istri na prosjački štap? To me zanima. Tko sad ima volju i energiju i zašto, da nas pokuša izvući iz toga?

FAGGIAN: Ako ja, zapravo ovo ja uzmite uvjetno, jer to nisam ja osobno, nego grupacija Puljanka, tako se izražavam jer mi je to draga grupacija, pa ju svojatam, dakle ako je riječ o grupaciji Puljanka, ona na godišnjem nivou radi nešto preko 500 milijuna kuna prometa, u toku sljedeće godine kanimo napraviti 750 milijuna kuna prometa sa Glasom Istre. Radimo s istim dobavljačima kao trgovina Glasa Istre. Ako tim dobavljačima kažem da ću s njima ove godine napraviti ne 500 nego 750 milijuna, onda ću od njega tražiti da mi umjesto 5 daje 7 posto rabata. Izračunajte kol'ko je to koristi. To je čista matematika i tu nema bajke. Normalno, uz to dobivaju se, u varijanti povećanog prometa, i bolji rokovi plaćanja i bolji tretman i više ulaganja u pozicioniranje robe, koješta. Dakle, situacija je potpuno jasna.

MATEJČIĆ: Dobro, mislim da tu nema od novinara nikoga tko ne misli da Glas Istre nije zlatna koka, da se samo očito Glasom Istre loše upravljalo kad se došlo do ove situacije. I ono što hoću čuti je da se to neće ponoviti. Vi kažete da ćemo prijeći u novu tvrtku, ali ne prenosimo samo imovinu, nego i dugove. Zašto onda prelazimo? U čemu je razlika? Ja to ne razumijem.

FAGGIAN: U nove firme moramo prenijeti i obaveze jer pretpostavljam da vam nije cilj bilo koga oštetiti.

CHRISTIAN BRUNO GALIĆ: Hoćemo li sutra dobiti akontaciju?

FAGGIAN: Nećete je dobiti sutra, nego vjerojatno prekosutra. Nećete ju dobiti u iznosu u kojem ste do sad bili navikli. Dakle, neće bit 40 posto plaće, jer za to jednostavno nemamo ama baš nikakvih mogućnosti. S druge strane, htjeli smo da ljudi ipak nešto dobiju, jer dovraga, svatko tko je naviko dobivati akontaciju živi od akontacije do plaće. Dakle, u redakciji smo se dogovorili da će se isplatiti 20 posto, u trgovini 30 posto, jer ti ljudi imaju tako sitne plaće, pa isplatit im 20 posto da dobiju 400 kuna, 500 nismo ništa napravili. Mi sutra počinjemo skupljat za akontaciju, za što nam treba, mislim, 360.000 kuna i to ćemo u dva dana skupiti.

CHRISTIAN BRUNO GALIĆ: A 10-og?

FAGGIAN: 10-og ćete dobiti plaću.

C.B.GALIĆ: Umanjenu ili?

FAGGIAN: Gledajte, nemojte tražit od mene u ovakvoj situaciji da toliko unaprijed razmišljam. Nemam pojma. Da će bit umanjeno, bit će.

SILVA BODLAJ IVAŠIĆ: Ovo što vi sada nama nudite, to nije prvi put da mi doživljavamo. To smo već imali s Mitkom. Ono što mene zanima je, ako mi svi ostanemo u Glasu Istre i dođe do blokade, što će biti s nama? Nećemo dobit plaću, ali mi možemo odlučiti ako nema plaće, nećemo doći na posao, što znači da novine neće izlaziti. I što se događa ako krene stečaj i dođe netko treći, pa kupi ono što je ostalo?

FAGGIAN: Kad je bio slučaj Mitka vi ste u tom trenutku pobjegli, da tako uvjetno kažem, od 4 milijuna kuna, a sad je bitna razlika jer se radi o 110 milijuna kuna. Kod Mitka ste uspjeli, jer je bio jedini vjerovnik od kojeg ste pobjegli. Njega se kasnije platilo i pojeo vuk magare. Ovdje je varijanta da mi nikada, ponavljam, nikada nećemo moć platit 110 milijuna kuna. Kad bi netko postojao tko bi sad iskeširao 110 milijuna kuna, to bi za vas bila, vjerujem, nabolja opcija. Ali, ja takvoga ne znam. Ako vi znate, bit ću vam zahvalan na informaciji. Definitivno svatko od vas je ovlašten odlučit da li će sutra doć radit. Nakon svega ovoga što slušate, morate doć doma, prespavat, posavjetovat se s mužem, ženom… ali definitivno svatko od vas sam odlučuje što će. Ako svi koliko vas je sutra ne dođete radit, novina neće izać. Šta će bit na tržištu? Prodat će se više drugih. Porast će malo prodaja drugih novina na ovom području, ugasit će se jedan lokalni list koji postoji 70 godina i to je sve.

S.B. IVAŠIĆ: Ako ne dođemo na posao i ne izađu novine, onda mi čekamo do kada?

FAGGIAN: Ako se to dogodi, ja nisam siguran da li uopće čekate da se list pokrene, jer to onda ne ovisi o vama, nego o nekome tko odluči da bi pokrenuo neki lokalni list i onda on uzima onu ekipu koju hoće i radi s njom. Da li se taj list zove Glas Istre ili Pero, to je potpuno irelevantno za vaš status. Da li u tom listu radite vi ili ne, to je pitanje nekoga tko odabere. Da li ovo sutra treba otići u stečaj ili ne, to je važno pitanje. Mi možemo reć: to je u blokadi, ne možemo dalje idemo u stečaj. Kod firme ko što je Pevec je stečaj uvjetno jednostavna stvar, premda nikad nije ni jednostavan ni lijep, jer danom otvaranja stečaja svim radnicima slijedi otkaz. Međutim, u Pevecu se zatvore trgovine dok se ne otvori stečaj. One su zatvorene 15 dana, mjesec, dva. Stečaj ne može ić munjevito. Postoji procedura na Trgovačkom sudu... znate kako se događa. Proći će dva-tri mjeseca, a to u vašem slučaju znači da u to vrijeme ne izlaze novine. Ako ja čitam Glas Istre, a on meni ne izlazi tri mjeseca, dovraga, možda ću prvi dan ostati bez novina, drugi dan ću kupiti Jutarnji, treći Večernji, a peti ću već kupovati neke druge novine. Tek kad se proglasi stečaj, sve može dalje, ali je pitanje kol'ko ljudi će tada ponovno preć na Glas Istre. A ovi ljudi iz Uprave i ja koji sam sad involviran, mi cijelo vrijeme lažemo o tiraži. Govorimo da je tiraža 16 tisuća primjeraka, a ona je stvarno ispod 14 tisuća. Dakle, u varijanti da nakon tri mjeseca počnete ponovno izlazit, možda će se tri ili pet tisuća njih ponovno vratit, ali neće više. DAKLE, OVDJE JE SITUACIJA PUNO DRUGAČIJA NEGO U NEKOJ DRUGOJ FIRMI. Stečajni upravitelj ne plaća dugove, sve obaveze miruju, svim radnicima daje otkaz, nema otkaznog roka, nakon toga uzima onoliko ljudi kol'ko mu treba, a kad vidi ove rezultate uzet će pola ljudi. Tim ljudima daje minimalnu plaću, zvali se oni novinar, urednik ili čistačica.

Sad sam se sjetio da je bilo i pitanje koliko nam dugo treba za izvuć se iz toga. Dakle, otprilike koliko ste u ovo i zapadali, tri-četiri godine. Bolje nikako.

C.B.GALIĆ: Hoće li bit otkaza?

FAGGIAN: Dakle, pogledajte. Mogu govoriti samo u kontekstu dok sam ja ovdje. Da li ću ovdje biti sutra ili za mjesec dana, ne znam. Dok sam ja tu neće bit otkaza. Imao sam strašno problematične situacije u sistemu Puljanke, to vi jako dobro znate jer ste o tome izvještavali, a nitko nije dobio otkaz. Dakle, ne mislim da sam od Boga dan da u gradu u kojem živim i u kojem se srećem sa svima vama, u kojem mi dijete prijateljuje s vašom djecom, mogu mrtav ladan dijelit otkaze. Da KUPUJEM NOVINU u, primjerice Osijeku, onda bih došo tamo i rekao upravi: čuj, riješi se 50 posto ljudi, sjednem u auto i vratim se.

SELVINA BENIĆ: Nova firma, Glas Istre Novine d.o.o., da li u njoj vrijedi kolektivni ugovor iz Glasa Istre d.o.o.?

FAGGIAN: Ne. Ne. Ne vrijedi kolektivni ugovor. Dakle, cijela priča koju ste izgrađivali ovdje godinama, sindikalnim pregovorima i tako dalje, i tako dalje, u novoj firmi ne vrijedi. To da ćemo vrlo rado i u novim firama sjest i kolektivno pregovarat, hoćemo.

S. BENIĆ: A koja nam je početna pozicija?

FAGGIAN: Početna pozicija će bit da ona prava koja su utvrđena sadašnjim kolektivnim ugovorom umanjimo na najmanje što je moguće. Kolko će to bit, nakon sedam dana što ovdje sjedim i gledam 12 milijona papira, zaista vam ne mogu reć.

DANIJELA BAŠIĆ PALKOVIĆ: Molim vas, možete nam reći malo više o ovim ugovorima koje ćete nam dati uskoro. Što oni znače i što je njima definirano i kad bismo ih trebali potpisat i da li to garantira da ćemo neko vrijeme raditi u toj drugoj firmi i dobivati kakvu takvu plaću i da li postoji projekcija koliko bi se u konačnici smanjila plaća? Bilo je govora o 10 posto, ali koliko bi to išlo u konačnici?

DRAŽEN ŽMAK: Ja radim na plaćama. Dakle, ugovore ćete dobit u ponedjeljak. Svi koji nisu novinari i urednici, ide po starom ali je smanjen 20 posto koeficijent. Oni koji su novinari, dobit ćete jedan ugovor koji je podijeljen u kategorije: mlađi novinar, novinar, novinar urednik, jer nismo imali vremena za naše statuse i pozicije, dal neko radi na crno ili je na plaći, dal je mlađi ili stariji i tako dalje. Kasnije će se to rješavati tokom sljedećih sedam dana, vjerojatno aneksima. Tako da ćemo sve ovo što ste vi sada, biti ponovo. Ugovore tko ima na neodređeno vrijeme imat će ih ponovo. Moramo sve raditi nanovo, od statuta, izbora glavnog urednika… i sve to moramo napraviti u ovo kratko vrijeme da bi Glas Istre mogao nastaviti izlaziti. Moramo obnoviti sve ugovore prema Novom listu, Hini i svim drugim partnerima.

MARICA KOŠTA: Možete nam reći koja je krajnja varijanta, budući da tu ima puno ljudi s kreditima koje moraju otplaćivati, koja je najgora varijanta plaće koju možemo očekivat, kol'ko nam se mogu smanjit u postotku?

D. ŽMAK: To ovisi o prodaji marketinškog prostora u novinama i prodaji, i o prodaji naše novine. Nema više kredita. Dakle, ono što zaradimo preko marketinga i prodajom novina najprije ide na troškove, tiskanje, struja, gorivo za automobile i tako dalje. Ono što ostaje ide na plaće. Niti jedna lipa neće se potrošiti ni na što drugo, nego obaveza koje imamo.

DAVOR ŠIŠOVIĆ: A zemlja na Pagu?

D. ŽMAK: To nema veze s novom firmom, to ostaje u ovoj.

ŠIŠOVIĆ: Ali, ta zemlja je kupljena novcem koji smo mi zaradili.

FAGGIAN: Na svakoj od ovih nekretnina koje sam ja spominjao je hipoteka banaka koje su dale kredit. Dakle, na Pag se možemo okupat, ali…

D. ŽMAK: Dakle, što više budemo zaštedjeli po onom spisku koji je pokazan, jer neću samo ja učestvovati u tom i reći tajnici: slušaj, sutra za papir 30 posto manje. Dakle, što više vi budete učestvovali u tom, to ćete imati veću plaću. I za tri godine smo na konju.

NETKO: Mi smo spremni učestvovati

S. MATEJČIĆ: Al' nismo vidjeli kako ste vi spremni štedjeti. Nismo čuli kako ćete vi u upravi štedjeti. Od nas se traži 10 posto, 20 posto, a što s onima koji su firmu doveli u ovu situaciju? Pa nismo mi krivi, tražite naše plaće, a što s vama koji ste odgovorni za ovo stanje? Kako ćete vi pridonijeti?

FAGGIAN: Zašto kažemo 20 posto? Kad bi linearno skinuli 20 posto, to znači da je bruto fond plaće 3,5 milijuna kuna sad, ako smanjimo 20 posto to je 7 milijuna kuna godišnje, i fali nam još 3 milijuna da dođemo na nulu. Dužan sam vam objasniti – ne moram ovdje imati sentimenta ni prema kome i mogu vam reć u lice što je i kako je, jer ja tu nit sam luk jeo nit mirisao. Prema tome, tko je vas doveo u tu situaciju? Ponavljam pustimo jamstva, pustimo zemljišta, pustimo Pag, Rab, Krk i sve ostalo. To smo i zamislili da nas ne opterećuje. To su obaveze koje ne nosimo sa sobom. To ostavljamo bankama da se namiruju hipotekama na imovinu. Da li su te banke ispravno procjenjivale tu imovinu kada su davale te kredite, dva posto me ne interesira. Mi pričamo o onom godišnjem gubitku koji vi radite.

S. MATEJČIĆ: Ne radimo mi te gubitke.

MAŠA JERIN: Ma dozvolite da kažem. Mi nismo pred stečajem zbog plaća koje primamo. Mi smo pred stečajem zbog 110 milijuna kuna gubitka, kratkoročno tih 24 milijuna koji će doći na naplatu do četvrtog mjeseca. Vi samo govorite - dizali su se krediti, potpisivali su se ugovori. Recite ime i prezime tko je to radio. Vas vidimo prvi puta ovdje (gleda u Željka Žmaka) nakon što ste najavljivali onaj veliki mega spektakl, istarski medijski centar, a nakon toga se niste ni pojavili među nama. Oprostite što sam ja jako ljuta, ali mi smo svi ovdje jako, jako ljuti i jako ljuti jer smo dali ovdje svoje živote i svoje sate i štedimo. Mi štedimo, ne idemo na ručkove i ne plaćamo drugima ručkove, mi vozimo puntiće i sad odlazimo raditi u Puljanku gdje ću ja sa visokom stručnom spremom imati plaću ispod državnog prosjeka. Zbog čega? (pljesak odobravanja) Jer ne možete dignuti više niti jednu kunu kredita. I mi bismo sad trebali vama vjerovati. Kako da vam vjerujemo? Da li ste nam ikada došli reći da propadamo zbog tih nekih drugih firmi? Mogli ste čitati Finine izvještaje.

FAGGIAN: Meni je žao što vam moram reć da niste u pravu. Kad sam vam čitao podatke o prihodima i rashodima, to nema veze sa kreditima. Tu nema kredita. Ovo je priča da ste vi godinama generirali gubitak.

S. MATEJČIĆ: Ali nismo mi, nego onaj tko je tako vodio firmu. Ja nisam upravljala novinama. Ne možete govoriti da smo mi generirali gubitak, pa mi smo obični najamnici.

FAGGIAN: Znate kako vi ne bi generirali gubitak?

MATEJČIĆ: Kad bih sad otišla doma.

FAGGIAN: Vi ne bi generirali gubitak sve ove godine da je netko, menadžment ili bilo tko, prije pet godina reko da su vam plaće prevelike i da je netko prije pet godina reko da treba štedit.

MAŠA JERIN: Pa vidite gdje mi radimo? Štednje veće od ove teško može biti. Stolice su nam razbijene, kompjuteri nam crkavaju, telefonske linije, telefone...

S. MATEJČIĆ: Nemamo daktilo stolice, nemamo papira, odnijeli su nam aparate za vodu… Pa o kakvoj još štednji govorimo? Šta novinari Novog lista imaju prevelike plaće? Znate kolike su njihove u usporedbi s našima, a do prije petnaestak godina smo radili zajednički proizvod. Oni sa svojim plaćama ne rade gubitak, a mi radimo.

FAGGIAN: I oni rade gubitak.

S. MATEJČIĆ: Ali očito imaju dobar marketing. Netko tom firmom očito upravlja drugačije nego se upravljalo ovom. Ja samo ne mogu prihvatiti činjenicu da mi radimo gubitak. Onaj tko upravlja ovom firmom je postavio priču tako da ispada sa mi stalno radimo gfubitak – najprije su bili krivi kiosci, pa TDR, pa… To je opsjenarenje. Nitko nam nikad nije rekao istinu.

ŽELJKO ŽMAK: Oćeš me poslušat. Ako hoćete krivca, najveći krivac sam ja. Ali svih ovih godina ja sam bio jedan od tih koji sam dozvoljavao da imamo više ljudi nego što nam treba, zapošljavali smo. Bilo nas je 60-70 sad nas je 120. Imali smo plaće koje nismo mogli izdržati i svake godine, a počelo je prije pet-šest godina, pa smo smazali, da nismo dirali ništa, namazali bilancu s 2 milijuna, pa tri milijuna, pa smo sad došli na 9 milijuna. To je nemoguće. To je Glas Istre. A ovo što vi govorite (gleda u Mašu), to nema veze, to je nešto drugo. Postavit će se drvo za vješanje i ja ili netko drugi će…

MAŠA: Ali to je u Glasu Istre d.o.o. Na Fini ima izvještaj, vidjela sam.

Ž. ŽMAK: Ma to nema veze, to ste čitali, muči vas onaj i..., i..., onaj portal. To nema veze s Glasom Istre. Baš zbog toga idemo u novu firmu.

MAŠA: Ma kako nema veze, pa za te kredite je jamac Glas Istre, zato su u pitanju naše plaće. Oprostite što sam tako emotivna, ali ja sam više vezana za Glas Istre nego vi.

Ž. ŽMAK: To meni ne možeš govoriti nakon pedeset godina i što nisam dao na prodaju ni ja ni gospodin Kristančić.

MATEJČIĆ: Možda ste trebali

ŽMAK: Naše dionice idu za spašavanje ovog poduzeća.

MATEJČIĆ: A lijepo smo spašeni.

NOEL MIRKOVIĆ: Tko će upravljati tom novom firmom?

FAGGIAN: Za sada ja.

NOEL: A vlasnički?

FAGGIAN: Vlasnički, ovo je za sada vlasništvo Glasa Istre d.o.o, ali vjerojatno ćemo i to morat mijenjati, jer i poslovni udjel je isto predmet pljenidbe.

ANGELESKI: Ja bih se vratio na početak i kako sam shvatio da ste rekli - sve je počelo u trenutku kad je umro Đani Bažon. Umro je Đani Bažon. Bum-tras i onda smo otkrili te milijune. To stvarno nisam očekivao. Čovjek je mrtav i nisam očekivao, a zapravo jesam očekivao da će se trpat u taj grob. To si iz najdubljih moralnih razloga ne smije nitko dopustit. Jer ne možete reć (gleda u Žmaka) da vi niste potpisali te ugovore koji se pojavljuju na portalu (odnosi se na portal iPress.hr) koji, ne kažem da nisu legalni, ali su potpuno ne-novinarski. Znači zemlja i hoteli.

Ž. ŽMAK: Ali to nema veze s Glasom Istre.

ANGELESKI: Kako nema kad je gospodin Faggian malo prije rekao da je jamstvo za kredite dao Glas Istre.

FAGGIAN: To je točno, ali ponavljam, to će tek doć. Ovog časa se treba odavde maknut samo zato što će doć 24 milijuna kuna na naplatu. To je razlog. Posredno, razlog je i to što radite, kol'ko god se to nekom sviđalo ili ne sviđalo, ali definitivno radite 10 milijuna kuna minusa godišnje. Kako god netko rekao da imate stare kompjutere, nemate daktilo stolice, nemate toalet papira, ja ne znam, ne sjedim ovdje, ne gledam u kompjutere, ne idem ovdje u WC, ali vjerujem da nemate. Ali to nije dovoljno. Matematika vam je potpuno jasna tu i neumoljiva. Da vi umjesto 13.000 prodajete 20.000 primjeraka novina, pa da je to...

ANGELESKI: Ove novine je prodavano puno više od 20.000, ona nikad nije bila na ovoj razini, a to je imalo svoj put, nije se dogodilo u dva dana od kad je čovjek umro. Nije to počelo u četvrtak.

FAGGIAN: Ja znam sticajem okolnosti jer sam puno puta bio involviran u nekim pitanjima, znam da su postojali periodi uspona i pada. Znam da se novina prodavala i u 24.000 primjeraka, znam, ali vi sada prodajete 13.000 primjeraka. Ne postoji odgovornost maltetne nikoga zašto se prodaje samo 13.000 primjeraka. Ko za to može bit odgovoran? Da li je to recesija, hrvatsko tržište, uopće situacija u svijetu.

ANGELESKI: preskočili ste dva bitna razloga - vlasnik i uredništvo

FAGGIAN: Oprostite, samo sekundu, dolazim i do toga: da li je kriva kvaliteta novine? Ja ne znam šta je krivo, ali znam da prodajete sada toliko, a kad bi prodavali 20 hiljada, situacija bi bila drastično drugačija, Sedam hiljada primjeraka puta sedam kuna to je milijon i pol mjesečno, pa je to 18 milijona kuna godišnje. To je priča. Vi ste svake godine gubili prodane primjerke. Krivulja prodanih primjeraka stalno ide dolje. Možemo pričat puno o razlozima… ali vi padate.

MAŠA: Ali, analiza je važna, analiza.

DRAŽEN ŽMAK: Ja ću o analizi. Od kad se promijenilo uredništvo 2006. na 2007. godinu, 2 posto smo se digli dok su drugi padali. Dakle uredništvo prekrižite. 2008. počela je kriza novinarstva, kriza tiskanih medija u svijetu, a mi smo padali manje od Jutarnjeg, Večernjeg i 24 sata, padamo i danas manje. Oni padaju 30 mi padamo 10. Ne možemo zaustavit recesiju, ljudi nemaju novaca, ali čitani smo za poludit. Kad smo dali besplatne primjerke u 8 i pol ujutro više nije bilo ni jednog primjerka. Dakle, ne govorimo o kvaliteti novine nego o recesiji. Najmanje 20 ili 30 ljudi u kafiću pročita novine. U svakoj zgradi, i u mojoj, kupi se jedan primjerak i penzići si šalju jedan drugome. Na to ne možemo utjecati, ali možemo na smanjenje troškova.

FAGGIAN: Točno je da se novina prodavala u 24.000 primjeraka. Jeste li vidjeli koliko je tada ljudi pisalo novinu. Znate li taj podatak.

ANGELESKI: A ovdje se hoće reći da je zapošljavanje većeg broja ljudi etičko poslovanje. To nije etičko poslovanje. Zapošljavate, a onda govorite da nas je višak, to nije odgovorno poslovanje.

Ž. ŽMAK: Kolko pišeš mjesečno?

ANGELESKI: Znao sam da ćete to pitat, a odgovorit ću argumentom vašeg sina – mene čitaju. Hoćete mjerit tko me čita? Hoćete to dokazivat i kako?

(uglas se priča, nerazumljivo – Žmak, Šizo i još nekoliko glasova)

DRAŽEN DOBRILA: Da li ovdje govorimo o čitanosti ili….

VESNA ČAMDŽIĆ: (Angeleski) Mrzi ga (Žmaka) olajava, govori svašta protiv njega, protura razne floskule, vrlo komotno radi. Pa za Boga miloga, zar je to toliko kurentna i tražena roba, svi mi zajedno. Pa otimaju se za nas i da nam daju honorare od 10.000 eura jer smo genijalci, idemo tamo…

ANGELESKI: Održi taj govor četrdeset osme, ovo je 2010.

ČAMDŽIĆ: Idi u novinu koju voliš.

LAZAREVIĆ: Ja sam ovdje došo prije tri godine i našo sam jedna veliki javašluk. Vjerovali vi ili ne, ja se ovdje nisam umorio, a imam veliku platu.

VESNA MEDVEDEC: Zato Mile radi ko konj.

LAZAREVIĆ: Nemojte se smijat. Nek pođe svatko od sebe. Mi ne radimo dobre novine, a nekad su ovo bile dobre novine. Krivnja na tome je na mom prijatelju Željku Žmaku za kojim mi srce krvari kad ga gledam šta je doživio. Sam si je napravio, s te strane mi ga nije žao, upetljo se u nešto čemu nije dorastao sve skupa sa 75 godina, očigledno. Ali me duša boli što je bio dobar novinar, dobar direktor ovih novina, doveo ovaj Glas Istre na ono šta je bio. Srozali smo ga mi i neki drugi koje je postavio ovdje. Ispustio je novine iz ruku i kad krenem od toga, tvrdim da nas ima 20 do 30 posto previše za radit ove novine, ovdje se ne radi. Prvi ja, jer nitko to ne traži od mene. Ja sam došo radit, a niko ne traži od mene da se umorim i jebite se. Nekada sam ovdje radio tri puta više, dok mi je bio direktor, a sad kad mi je gazda ja ću mu dati hiljadu kuna, ako sve propadne, od moje plaće. Ovaj posao koji trenutno radim u ovim novinama, ja potpisujem tri hiljade kuna platu i molit ću da radim duplo više za pet.

JASNA PERKOVIĆ: Kvaliteta novine se može provjeriti i ako se prošeta po redakciji, razgovara s ljudima, pogleda kako rade i što rade. Tekst koji je izašao, neću reći tko ga je napisao, ali je ogledni primjerak onoga što mi ovdje radimo: Istrani izbjegli smrtonosnu lavinu

C.B. GALIĆ: Ja sam napisao. Bio sam na godišnjem odmoru na skijanju.

J. PERKOVIĆ: Rečenica glasi: 'Istrani koji su tog dana bili prisutni na skijalištu, mogli su samo svjedočiti sili lavine, no njima srećom nije bilo ništa'. Dakle, mogli su samo svjedočiti. Nakon toga iduća rečenica: 'Ovih je dana u Južnom Tirolu višednevna prezentacija istarskih turističkih destinacija, Turističke zajednice… imale su svoj štand i bla, bla, bla.

GORDANA JEZDIĆ: Mi možemo isto tako tisuću primjera vaših tekstova koji su…

PERKOVIĆ: Kojih naših, kojih naših?

DRAŽEN ŽMAK: To ćete raditi na redakcijom sastanku.

Opet svi govore u glas i Dražen Žmak se dere: Dosta, dosta!

TEA TIDIĆ: Rekli ste smanjiti honorare. Da li to znači da nećemo više imati suradnike?

DRAŽEN ŽMAK: Ništa ne režemo sa nožem. Idemo malo po malo. Naravno da vam ovisi plaća i o tome koliko ima honorara. Ako imate manje honorara, morat ćete više radit, ali ništa ovdje neće biti što nije logično. Naravno da ćete raditi u teškim uvjetima. Ako trebamo skinuti sve ove stavke, naravno da ćete raditi za manju plaću i trebate raditi više. Spremili smo norme za novinare. Gotove su i vrlo brzo će krenuti unutra. Kolektivne ugovore ćemo raditi nove, sve ćemo raditi novo. I nećemo raditi linearno samanjivanje plaća za 20 posto. (...kraj trake...)