Na adresu Zbora istraživačkih novinara (ZIN) pristigao je ove srijede neobičan poziv, poziv na ručak od kojeg zastaje kost u grlu. Ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko, u prvom licu, poziva nas na radni ručak za Dan slobode medija. Za temu razgovora je odredio, citiram, temu 'Suradnja MUP-a i medija - što danas, kako sutra' te uručenje 'Smjernica MUP-a u odnosima s medijima'. Napisao je da 'dragim novinarima i urednicima' čestita Svjetski dan slobode medija te poučio da je policija 'značajna karika u stvaranju preduvjeta za potpunu slobodu medija'.

Ciničan poziv, nema što. Na stranu to što si ministar policije, zemlje koja si umišlja da je razvijena demokracija, uzima za pravo da privatizira novinare i na dan koji se zove 'dan slobode medija', problem je mnogo, mnogo ozbiljniji. Riječ je o ministru unutarnjih poslova čija policija već dvije godine nije u stanju rasvjetliti, pronaći napadače i naručitelje pokušaja ubojstva željeznim šipkama pred vlastitim domom novinara Dušana Miljuša, o ministru čija policija čuva još tri novinara zbog prijetnji, a nije u stanju locirati, uhvatiti i u Remetinec transferirati one koji ih tuku i koji im prijete.

Skandalozno je da na Dan slobode medija slobodu da poziva novinare na ručak i daje im smjernice uzima sebi baš Tomislav Karamarko koji u ovom trenutku sudski, kazneno progoni troje novinara, s (pre)moćne pozicije ministra unutarnjih poslova, a istovremeno, kriminalce i mafijaše oslovljava s 'gospodo'. Neumjesno je da to čini osoba u čijem je mandatu policija bezrazložno danima malterirala slobodnog blogera Marka Rakara.

Da ironija bude veća, prije radnog ručka s ministrom Karamarkom predviđen je posjet Centru za forenzična vještačenja 'Ivan Vučetić' nad kojim ovih dana Uskočka policija vodi istragu zbog sumnji u financijske malverzacije.

Ministar Tomislav Karamarko u većini medija uživa status kakvim se može pohvaliti samo Ivica Todorić, u novinarskim krugovima zvan Nedodirljivi. Ali, dok Todorić svoju nedodirljivost može zahvaliti moći koja izvire iz bezobrazno krupnog kapitala, Karamarkova moć izvire iz policije i stranke koja ga je odabrala da bude prvi pendrek hrvatske nacije. Svi koji mu se usude stati na put - pri čemu je dovoljno da propituju njegovu politiku - ili se suoče s njegovim sudskim progonom ili nekim čudom bivaju proglašeni 'tehnološkim viškom'.

Prostor u kojem živi sloboda novinara i urednika (pogotovo političko-gospodarskih) u Hrvatskoj doseže, najkraće rečeno, dokud dosežu pipci policajaca Karamarka i tajkuna Todorića. A to, složit ćete se, i nije široko. Ali, to nije sve! Prostor slobode sužavaju - svaki prema svojim mogućnostima - i deseci drugih 'visokih državnih dužnosnika' i tajkuna, stotine drugih lokalnih dužnosnika i tzv. uglednih poduzetnika. Uvriježilo se takav raspored snaga danas zvati spregom politike, vlasnika medija i (krupnog) kapitala. Kad se sve to zbroji novinarima i urednicima, prosječno, ostaje slobode nedovoljno da rašire ruke, ali dovoljno budu prikovane na tastature.

Barem za one koji su imali malo sreće da ne završe zadnjih mjeseci na cesti jer oni koji su otišli na burzu rada nemaju više ni tastature. A ako su uz to bili jedni od onih koji su se odvažili istraživati teme ratnih zločina, korupcije i organiziranog kriminala, nerijetko gubitak radnog mjesta znači i suočenje s pregršt tužbi za klevete i 'duševne boli'. A tuže svi, i tajkuni, i mafijaši, i ministar policije nezasitnog apetita prema medijskim slobodama, i vlasnici medija u kojima su do jučer nesretnici radili.

Hrvatska, naravno, u strmoglavljenju novinarskih sloboda nije jedina - na svjetskoj razini medijske slobode padaju osmu godinu zaredom, nije Hrvatska niti najgora, ali je sve gora, a mrak nije pao samo u redakcije nacionalnih medija, svjetla se gase i u rijetkim lokalnim redakcijama koje su se nekad dičile najboljim novinarstvom. Što nam čini i kud nas vodi sprega politike, vlasnika i kapitala vidimo i u Istri, upravo je ta sprega pokopala dnevnik 'Glas Istre'. Jedini istarski dnevni list spao je s više od 20 tisuća prodanih primjeraka na svega 9 tisuća, tvrtka koja ga je izdavala je pred stečajem, a nova preko koje životari je na umjetnom disanju sve tanašnijih 'spasitelja' - lokalnih političara i prezaduženog pulskog tajkuna.

Ovih će dana brojne međunarodne novinarske organizacije objaviti izvještaje o stanju (ne)slobode medija, izvjesno je da će Hrvatska zabilježiti značajne padove, ali koga briga. Ne zanima to više ni većinu onih koji su opstali u hrvatskim medijima. Sve dok je na trpezi 'blaga' iz Todorićeve trgovine i Karamarkove kuhinje. (Helena Puljiz)